 Novinar govno
Ah, evo ga opet – “naš dragi novinar” koji je prije nekoliko godina bio neumorni borac za “sveto cijepljenje”, sada nam donosi “revolucionarne” vijesti o kroničnim nuspoma cjepiva protiv korone. Kako je samo lako biti heroj kada pišeš o tome kako su cjepiva spas svijeta, a onda se pretvoriti u “istraživača istine” kada se pojave prvi znakovi da stvari možda nisu tako crno-bijele. Ironija je tolika da bi se i sam O. Wilde nasmijao.
Sjećate li se onih dana kada je ovaj isti novinar pišući o cjepivima koristio retoriku koja je stigmatizirala svakoga tko je usudio postaviti pitanje o sigurnosti ili tražiti dodatne informacije prije nego što primi injekciju? Sjećate li se kako su takvi ljudi bili nazivani “teoretičarima zavjere”, “anti-vakserima” ili čak “opasnošću po društvo”? E pa, sada, kada se pojavljuju studije koje ukazuju na postojanje postvakcinacijskog sindroma (PVS), isti taj novinar sada piše o tome kako je važno “slušati iskustva pojedinaca” i “istražiti temeljne uzroke”. Kako lako se mijenja narativ kada vjetar počne puhati u drugom smjeru!
Novinar, koji je prije bio i sada je glasnik farmaceutske industrije i vlada, sada nas uvjerava kako je važno istražiti PVS, stanje koje uključuje simptome poput umora, moždane magle, neuropatija i drugih dugotrajnih problema koji se javljaju nakon cijepljenja. Naravno, sada kada su ti simptomi potvrđeni čak i na Sveučilištu Yale, odjednom je prihvatljivo govoriti o njima. Prije su takvi razgovori bili tabu, a svatko tko je pokušao otvoriti tu temu bio je etiketiran kao neprijatelj javnog zdravlja.
Ali, naravno, novinar brzo dodaje kako je “neto korist od cijepljenja jasna” i kako ne smijemo dopustiti da ova istraživanja potaknu sumnju u cjepiva. Dakle, s jedne strane, priznaje da postoje problemi, ali s druge strane, nastavlja propagirati istu staru priču o tome kako su cjepiva ipak najbolja stvar koja nam se dogodila. Kako praktično! Možemo priznati da smo možda pogriješili, ali samo ako istovremeno nastavimo tvrditi da smo u pravu.
Najveća ironija leži u činjenici da je ovaj novinar svojim pisanjem direktno ili indirektno utjecao na mnoge ljude da prime cjepivo, a sada, kada se pojavljuju priče o nuspoma, on se pretvara u “nezavisnog istraživača”. Koliko je lako biti moralna instanca kada se ne nosiš s posljedicama svojih riječi! Koliko je lako pisati o “rijetkim nuspoma” kada nisi ti taj koji se bori s umorom, neuropatijom ili vrtoglavicom koja ne prestaje mjesecima.
I dok se novinar bavi analizom studija i citira znanstvenike, tisuće ljudi širom svijeta se bore s posljedicama koje su možda proizašle iz cijepljenja. Oni koji su prije bili nazivani “teoretičarima zavjere” sada su postali žrtve stanja koje se tek počinje istraživati. I dok se novinar bavi semantičkim igricama i balansira između priznanja problema i održavanja narativa o “neto koristi”, obični ljudi plaćaju cijenu.
Možda bi bilo vrijeme da se ovaj novinar zapita: gdje je bila njegova kritička misao prije? Gdje je bila želja za istraživanjem i otvorenim dijalogom kada su se prvi put pojavile sumnje u sigurnost cjepiva? Umjesto da bude glas razuma, on je bio dio masovne psihoze koja je stigmatizirala svakoga tko je postavljao pitanja. A sada, kada su se vrata istine počela otvarati, on stoji na pragu i pita: “Jesmo li možda ipak pogriješili?”
Da, dragi novinaru, možda jeste. I možda je vrijeme da ne samo pišete o PVS-u, nego i priznate svoju ulogu u stvaranju atmosfere u kojoj su pitanja o cjepivima bila smatrana neprihvatljivima. Jer, na kraju dana, istina nije samo u znanstvenim studijama – istina je i u odgovornosti koju nosimo za riječi koje izgovaramo i za utjecaj koji imamo na druge. A to je lekcija koju bi mnogi novinari, uključujući i vas, trebali naučiti.
Vama ostavljamo u komentaru da pogodite o kome novinaru se radi.
|
Natisni