Zastupnici u Europskom parlamentu koji su glasali o nedavnom izglasavanju nepovjerenja korumpiranoj šefici EU samo su potvrdili da su marionete globalista koji će cijelo vrijeme stajati iza ove kriminalne organizacije.
Naravno, pokazali su i ono što mnogi od nas već odavno znaju: ovi političari nemaju kičmu i nikada neće djelovati u javnom interesu.
Kako se i dalje pokazuje, von der Leyen, najdublja septička jama europske politike, još uvijek traži svoje dno. Svatko tko želi ostati u uniji koja ovu osobu drži na vlasti ili je lud, idiot ili ima neku vrstu prednosti od Bruxellesa. Nema četvrte opcije…
Baš kad ste pomislili da je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dotaknula dno kada je u pitanju izbjegavanje odgovornosti u skandalu Pfizergate, uzela je lopatu i počela kopati još dublje.
Ova sumnjiva strategija započela je iznenađujućom odlukom Europske komisije da pusti istek roka i ne uloži žalbu na presudu Suda EU-a (ESJ) kojom se od nje zahtijeva objavljivanje SMS-a.
Umjesto toga, najavila je da će se “podvrgnuti” odluci i pružiti bolje objašnjenje zašto svih ovih godina nije objavila potencijalno inkriminirajuće tekstualne poruke između von der Leyen i izvršnog direktora Pfizera Alberta Bourle.
U petak je Bruxelles poslao pismo The New York Timesu – mediju koji je otkrio skandal i potom pobijedio Europsku komisiju na Sudu pravde – objašnjući da je EK pregledala tekstove 2021., ali budući da su sadržavali samo logističke i kratke informacije vezane uz višemilijardnu trgovinu cjepivima, nisu smatrani vrijednima registracije kao službeni dokumenti.
Predsjednica EU je potom nekoliko puta mijenjala telefon, gubeći te potpuno nezanimljive tekstualne poruke.
I to je to, slučaj zatvoren. Barem iz perspektive Europske komisije, koja nas očito želi uvjeriti da se NYT gotovo četiri godine borio na najvišem europskom sudu kako bi saznao što je von der Leyen cijelo vrijeme javno govorila.
Da u tim porukama Bourli nije bilo ništa zanimljivo – što očito samo Bruxelles treba prosuditi – i da su SMS poruke nepovratno izgubljene.
Međutim, Ursula von der Leyen bi pogriješila kad bi se nadala da nakon toga više neće biti pitanja, jer se čini da postoji mnogo problema s time kako Europska komisija zamišlja „usklađenost“ s presudom Europskog suda.
Komisija je u pismu prvo navela da je šefica ureda Ursule von der Leyen pregledala te tekstove tijekom ljeta 2021. prije nego što je odlučila da ih neće arhivirati, dok je prvi zahtjev za slobodu pristupa informacijama podnesen u svibnju 2021.
To znači da je Europska komisija imala tekstove u trenutku kada je zahtjev podnesen, ali ih je odlučila ignorirati, iako je dobro znala da postoji zakonska obveza da se izvješća NYT-a dostave što je prije moguće.
Osim toga, Sud EU-a utvrdio je nekoliko nedostataka kod Europske komisije, od kojih je najvažniji bio da je neobjavljivanje tekstova bilo nezakonito i, drugo, da Komisija nije Sudu pružila dovoljno objašnjenje zašto to nije učinila ili nije mogla učiniti.
Dakle, ako je von der Leyen na sudu upotrijebila isti argument koji je NYT sada pružio, to znači da to još uvijek nije dovoljno objašnjenje. Europska komisija stoga i dalje odbija postupiti u skladu s ovom presudom.
Nije jasno je li Europska komisija sudu pružila isti izgovor. Ako jest, to bi značilo da je i EK priznala uništavanje osjetljivih dokumenata, što joj je sada praktički uspjelo u odgovoru NYT-u.
Kakva god bila istina, ovo objašnjenje teško da je u skladu s presudom Europskog suda, ali von der Leyen to također zna. Njezina strategija je jasna: ili prihvati ovo objašnjenje ili me ponovno tuži i vidimo se za četiri godine.
Nažalost, u pravu je: ako je Europski parlament nije mogao dovesti do istine – zahvaljujući svim vodećim strankama koje su joj priskočile u pomoć – ne mogu ni američke novine.
To je bolna lekcija čak i za europsku javnost, koja ima legitiman osjećaj da zaslužuje znati zašto je von der Leyen kupila 10 doza takozvanog cjepiva protiv Covida za svakog građanina iz vlastitog džepa, samo da bi velika većina završila na odlagalištima otpada.
Ali danas znamo da ne bismo trebali očekivati demokratsku odgovornost od neizabranog dužnosnika…
|