|
| 18. 12. 2024 |
  |
Drakonske karantne, socijalno distanciranje i maskiranje nametnuto društvima diljem svijeta tijekom Covid pseudo-kantauna samo su jedan od nagovještaja onoga što će doći. Ideja Klausa Schwaba iz WEF-a da opremi ljude mikročipom u mozgu kako bi svi bili povezani i mogli ‘čuti’ misli jedni drugih može se činiti nategnutom, ali ovi globalistički tehnokrati je vide kao ostvariv cilj.
To bi nedvojbeno također bilo učinjeno kako bi se u vaš mozak postavio “sigurni” marker identiteta i navodno jamčila “sigurnost” (da, naravno…) pojedinaca koji su tako čipirani. Postoje i druga takva predviđanja budućnosti, na primjer 15-minutni gradovi i CBDC, od kojih nijedno nije umirujuće, ali moglo bi biti puno gore čak i od ovih ‘ mjera kontrole stanovništva‘.
Zamislite društvo u kojem, uz sigurnosne kamere koje već postoje u velikim gradovima, posvuda postoje skeneri koji prate svaki vaš pokret putem vašeg obaveznog identiteta mikročipa i/ili crtičnog koda. Takvo društvo zapravo i nije tako nezamislivo, u svjetlu onoga što su Michael Hardt i Antonio Negri već opisali 2001. o trenutnoj suverenoj svjetskoj sili koju su nazvali ‘Carstvo’ (sve kapitalističke države u svijetu, koje su, sasvim proročanski – s obzirom na to što dogodila se od 2020. – vidjela kako se razvila u ono što su tada opisali kao ‘nadnacionalnu’ instituciju s globalnim upravljačkim ovlastima; vidi Empire, Harvard University Press, 2001.). Potrebno je malo mašte da se njihova povijesna dijagnoza poveže s trenutnim pokušajem WEF-a da inaugurira globalističku totalitarnu državu, piše Bert Olivier.
World Economic Forum Admits Population Control Is Top Issue
Takav je scenarij prikazan u žanru (iako ne jedinom) u kojem se susrećemo s iznenađujuće dalekovidnom fikcijom o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Govorim o japanskim anime filmovima koji vas dovode licem u lice s takvim maštovitim projekcijama društva u ne tako dalekoj budućnosti, gdje sredstva društvene kontrole idu daleko dalje od onoga što većina nas može zamisliti ( iako se to vjerojatno ne može reći za globalističke neofašiste).
Kada je u pitanju futuristička znanstvena fantastika, malo koji filmski žanr može parirati japanskom animeu. Za moje ograničeno poznavanje animea zaslužan je moj mlađi sin, koji je strastveni obožavatelj žanra i poznaje ga iznutra i izvana. Ne samo anime dugometražni filmovi, već također – a možda i posebno – anime televizijske serije. Zato sam naučio vjerovati njegovoj prosudbi kad mi nešto preporuči. Jedna od njegovih preporuka bila je uzbudljiva anime neo-noir serija pod nazivom Psycho Pass, koja prikazuje distopijsku budućnost u kojoj je društvena kontrola u Japanu gotovo potpuna.
Naslov serije je referenca na osnovu kontrole ljudskog ponašanja u ovom društvu, odnosno psihološko stanje svakog pojedinca, poznato kao njihova ‘boja’. ‘Nijansu’ treba shvatiti u psihološkom smislu, posebno kao pokazatelj latentne i stvarne agresivnosti osobe ili potencijala za nasilje. Nečiji ‘psihopas’, drugim riječima, stanje je nečijeg uma u smislu latentnog potencijala za nasilje koje pokazuje.
Ali kako možete odrediti stanje nečijeg psihopate? Ovo je stvarno zlokoban dio priče. Postoje skeneri posvuda u gradovima, a osim toga, policijski službenici – ili članovi MWGSB-a, sastavljeni od inspektora i ‘izvršitelja’ (koji su i sami latentni kriminalci koji se koriste kao ‘lovački psi’) – nose oružje koje nalikuje nezgrapnim pištoljima, prikladno ‘dominatori”, koji su elektronički povezani sa središnjim obavještajno-kontrolnim sustavom nazvanim SIBYL.
Što je također prikladno, budući da su ‘sibile’ imale ulogu proročica u staroj Grčkoj, a sustav SIBYL u Psycho Passu je kalibriran da predvidi je li netko sposoban za nasilje ili ne – u tom smislu rezonira s Minority Reportom Stevena Spielberga, gdje tri ‘predosjećaja’ predviđaju tko se sprema počiniti ubojstvo, omogućujući posebnom ogranku policije da uhiti potencijalnog ubojicu prije nego što je zločin počinjen. Nije potrebno spominjati da je po izmišljenih priča poput ovih simptomatična za trendove u društvima u kojima se pojavljuju.
Kada se dominator usmjeri na nekoga, on izvodi “cymatic scan”, bilježi i objavljuje stanje psihopate te osobe, numerički izraženo kao njihov “koeficijent kriminala”. Što je veći ovaj broj, to je veća šansa da će dominatorov okidač biti otpušten i da će inspektor ili izvršitelj dobiti naredbu (od strane SIBYL) da puca, ili da omami metu (ako koeficijent zločina padne ispod određenog broja), ili da eliminirati dotičnu osobu (što utvrđuje sustav SIBYL preko dominatora), ako je koeficijent kriminaliteta na razini koja ukazuje na neposredno nasilničko ponašanje.
U žarišnoj točki sustava društvene kontrole, točnije Uredu za kriminalističke istrage (MWPSB), nova inspektorica, Akane Tsunemori, odmah se nađe u jednoj hitnoj situaciji za drugom – bačena u dubinu, da tako kažemo. Iako potpuno neiskusna, od samog početka pokazuje karakter i odlučnost, zbunjujući svog starijeg, inspektora Ginozu. Ovo je još gore zbog činjenice da Akane tretira izvršitelje, koje Ginoza loše tretira, kao ljude (a ne kao “lovačke pse”), čime je zaslužila njihovo poštovanje i naklonost.
Da skratimo poslovično dugu priču (prva sezona serije ima 22 epizode), postupno postaje jasno da iza niza ubojstava stoji jedna jedina, ali nedostižna osoba. Jedan od izvršitelja, Kogami (“kompromitirani” noir detektiv serije), zajedno s inspektoricom Akane Tsunemore (jednom od mnogih femmes fatale), na kraju ga zarobi unatoč Ginozinoj sumnji da Kogami pokušava izbjeći svoju obvezu da djeluje kao izvršitelj.
Iznimno inteligentni antagonist Shoga Makishima, koji sve do duboko u serijal koristi druge kao fasadu za postizanje svog cilja destabiliziranja društva koje kontrolira SIBYL, konačno pokazuje svoje pravo lice. Paradoksalno, on je kriminalistički asimptomatski (neotporan na skeniranje dominatora) psihopat koji je slučajno i anarhist, koji želi spasiti čovječanstvo od SIBYL-e, koju s pravom vidi kao nehumani sustav društvene kontrole – nešto što je nevjerojatno primjenjivo na našu trenutnu globalna situacija.
Makishima je stoga krajnje ambivalentan lik, čije cijenjenje ljudskosti i otpor prema nehumanom sustavu kod gledatelja izaziva suosjećanje, dok njegova užasna okrutnost prema pojedincima to suosjećanje potkopava. Makishimina metoda postizanja cilja ostavlja mnogo toga za poželjeti – on ne oklijeva nikoga ubiti u potrazi za svojim ciljem.
Sumnjam da će mnogi čitatelji ikada pogledati ovu seriju, tako da vjerojatno nema potrebe izdavati upozorenje za spojler prije nego što napišem o otkriću, pred kraj serije, da šef policije nije žena, kao što su svi drugi uvijek mislili, već humanoidni robot (to jest, s ljudskim mozgom), koji radi zajedno sa sustavom SIBYL, koji nije super-jako računalo ili zbirka računala, već ogromna zbirka ljudskih mozgova u posudama, koji zajedno tvore SIBILA.
No, ovo nije najšokantnije otkriće. Prava, skandalozna stvar u vezi s SIBYL-om je da su mozgovi koji je sastavljaju nekoć pripadali ljudima bez simptoma kriminala, otpornim na cimatsko skeniranje poput kriminalnog mozga Shoge Makishime. Kada se suoči s istinom o SIBILI kao skupu mozgova, upada u oči da je riječ o ljudima koji se mogu opisati kao skup ‘čudovišta’ i koji sebi prisvajaju pravo suditi, a nerijetko i osuđivati obične građane za dobrobit društva. kontrolirati. SIBYL pokušava uvjeriti Akane na suradnju, opravdavajući sustav kao jedini način da se postigne mirno, prosperitetno i ‘civilizirano’ društvo – nešto što zvuči prilično zloslutno sa sličnim opravdanjima primjene sustava društvene kontrole danas.
Važno filozofsko pitanje koje ovo postavlja jest možete li doista opravdati ‘konsenzualnu’ vladavinu društva običnih smrtnika od strane grupe koja na sve načine odgovara opisu hrpe psihopata ili sociopata – SIBYL čak želi da Makishima bude uhićen kako bi se njegov mozak mogao uklopiti u sustav SIBYL. Ne zaboravite da je jedna od ključnih osobina psihopata (sociopata), uz neuobičajenu inteligenciju i sposobnost manipuliranja ljudima, njihov zapanjujući nedostatak savjesti ili grižnje savjesti.
U svom pokušaju da uvjeri Akane da surađuje s njom, SIBYL tvrdi da sama sposobnost njezinih ‘mozgova-članova’ da nepristrano promatraju ljudsko društvo opravdava njegovu sposobnost i pravo da vlada kao ‘najsavršeniji’ sustav vlasti ikada izmišljen. Tu je sličnost priče o Psycho Passu s onim s čime se danas suočavamo najupečatljivija. U ponašanju WEF-a , WHO-a i Ujedinjenih naroda možete vidjeti dokaze sličnih neostrašćenih, nesavjesnih odluka koje izravno utječu na budućnost svih živih bića na ovom planetu, što znači da su njihovi postupci u konačnici jednaki onima psihopata ili sociopata.
Neću ulaziti u to kako serija završava; dovoljno je reći da je iznimno provokatan – ne samo u ikonografskom prikazu budućih ” društva kontrole ” (kako ga je nazvao Gilles Deleuze, referirajući se na ono što već postoji), već i u razgovorima između likova (uključujući filozofski Makishima). Ovi razgovori pokrivaju teme kao što su sloboda volje, birokracija, priroda zadovoljućeg života, civilizacija i tako dalje, često se pozivajući na djela mislilaca kao što su Platon, Descartes, Bentham, Weber i Foucault. Očito je da su producenti Psycho Passa napravili svoju filozofsku zadaću.
Bert Olivier,
počasni profesor filozofije
Sveučilišta Free State
Južne Afrike
|
Slike:
 Komentari 0
Trenutno nema komentara na ovaj članak ...
NAPOMENA: Newsexchange ne preuzima odgovornost za komentatore i sadržaj koji objavljuju. U krajnjem slučaju, komentari se brišu ili se isključuje mogućnost komentiranja ...
|
|
|
Galerija:
|
|
Objava: 18. 12. 2024 
260 ogleda, 
0 komentara
