No, stvarnost je kompleksnija – kreditore možemo podijeliti u nekoliko kategorija:

1. Središnje banke koje kroz programe kvantitativnog popuštanja masovno otkupljuju državne obveznice
2. Strane vlade koje drže značajne količine tuđeg duga (Kina i Japan su među najvećim držateljima američkih državnih obveznica)
3. Institucije poput mirovinskih fondova, osiguravajućih društava i investicijskih fondova
4. Privatni investitori koji kroz različite financijske instrumente posjeduju državni dug

No tu nastaje paradoks – mnogi od tih vjerovnika sami su značajno zaduženi. Države koje drže američki dug istovremeno imaju vlastite ogromne dugove. BlackRock, najveći svjetski investicijski fond koji upravlja s oko 10 bilijuna dolara imovine, upravlja tuđim novcem i ne može sam pokriti ogromne dugove koje države imaju.

Kamate stvaraju začarani krug

“Kad se dug kreira, u optjecaj se pušta samo glavni iznos, ali ne i novac potreban za plaćanje kamata,” objašn financijski analitičar s dugogodišnjim iskustvom u centralnom bankarstvu koji je želio ostati anoniman. “To stvara situaciju gdje je ukupan dug (glavnica plus kamate) uvijek veći od količine novca koji je dostupan za njegovu otplatu.”

Ova matematička nejednakost stvara začarani krug: da bi se otplatile kamate na postojeći dug, potrebno je stvoriti novi dug, što generira još više kamata. Javni dug tako postaje matematički neotplativ u sustavu kakav danas poznajemo.

Japan je ekstreman, ali ilustrativan primjer. S dugom koji prelazi 260% BDP-a, Japan bi teoretski morao desetljećima ostvarivati dvoznamenkasti gospodarski rast da bi otplatio svoj dug – što je potpuno nerealno. Umjesto toga, Japan već desetljećima održava ultranisku kamatnu politiku, a većinu njegovog duga drži domaće stanovništvo i sama centralna banka.

Put prema održivosti ili put prema katastrofi?

Pitanje koje mnogi ekonomisti danas postavljaju nije “hoće li” nego “kada” će ovaj sustav postati neodrživ.

Današnji monetarni sustav temeljen na dugu je rezultat svjesnog dizajna s jasno definiranim ciljem. Počevši od sustava bankarstva s djelomičnim rezervama, preko stvaranja centralnih banaka, do konačnog napuštanja zlatnog standarda 1971. godine.

Monetarni stručnjak dr. Richard Werner, koji je skovao termin “kvantitativno popuštanje”, godinama tvrdi da je “stvaranje novca iz ničega kroz kredite komercijalne banke zapravo privatizacija valutnog sustava s ogromnim posljedicama za društvo.”

Promjena paradigme kao jedino rješenje?

Stručnjaci se sve više slažu da kratkoročna rješenja više nisu dovoljna. Dr. Michael Hudson, ekonomski povjesničar, ukazuje na povijesnu lekciju: “Stare civilizacije razumjele su da se dugovi koji ne mogu biti plaćeni, neće ni biti plaćeni. Njihovo periodično poništavanje bilo je ključno za održavanje socijalne stabilnosti.”

Moderne alternative uključuju:

1. Monetarnu reformu koja bi centralizirala stvaranje novca pod demokratskom kontrolom, bez kamata
2. Komplementarne valute koje bi cirkulirale paralelno s nacionalnim valutama, bez tereta kamata
3. Održive ekonomske modele fokusirane na dobrobit i kvalitetu života umjesto na beskonačni rast

Zaključak: Što nas čeka?

Trenutni globalni financijski sustav utemeljen na dugu s kamatama sadrži inherentnu neodrživost koja postaje sve očitija. Uzrok leži u samoj njegovoj arhitekturi – stvaranju novca kroz dug i eksponencijalnom rastu dugova kroz kamatni mehanizam, dok svjetski resursi i mogućnost realnog ekonomskog rasta ostaju ograničeni.

Da bi se izbjegla potencijalna katastrofa u obliku ekonomskog kolapsa ili čak širih društvenih sukoba, potrebno je ozbiljno razmotriti fundamentalnu reformu financijskog sustava.

Takva reforma mora uključiti:

1. Preispitivanje mehanizma stvaranja novca
2. Demokratizaciju monetarne politike
3. Odvajanje vitalnih javnih usluga od tržišne logike
4. Pronalaženje održivih načina za smanjenje postojećih dugova

Alternative postoje i mnoge zajednice diljem svijeta već eksperimentiraju s novim ekonomskim modelima. Pitanje je samo hoće li društvo u cjelini prepoznati ozbiljnost situacije prije nego što se sustav suoči s dramatičnim slomom. Povijesno gledano, velike sistemske promjene često se događaju tek nakon ozbiljnih kriza – mudrost bi bila djelovati prije nego što nam takva kriza pokuca na vrata.

Na nama je izbor hoćemo li pasivno čekati rasplet događaja ili aktivno sudjelovati u stvaranju održivije ekonomske budućnosti.

Napomena

Ovaj problem malo ljudi razumije i utopija je nadati se da će doći do kolektivne svijesti. Polovica populacije ima talenta za binarna zanimanja i ovaj problem za takve je nedokučiv. Dodamo li tomu i jedan dio populacije koja gleda samo svoje interese, stvar je vrlo jednostavna. Organizirana manjina je podredila svijet sebi.

Bilo kakve promjene neće doći dok druga manjina ne osmisli bolji sustav i dokaže empirijski da to funkcionira. Tada će većina preći na drugu stranu i onda će krenuti nova, možda bolja, paradigma.

Svatko ima ideja, ali problem je uvijek bila realizacija. Ideja bez realizacije i pozitivnih rezultata je obična utopija.